IntervjuiSrpski

Monte Paradiso

Mnogi sa scene misle da smo se trebali komercijalizirati, postati neki Balkanski Rebellion ili veliki regionalni festival, ali mi nismo tako počeli i tako ne želimo završiti.

Kada pomislim na Pulu prvo što mi padne na pamet jesu sjajne plaže, KUD Idijoti, Pasmaters, Sick Crap i naravno Monteparadiso festival koji je nastao u vreme najgoreg ratnog vihora. Jedva punoletna ekipa pankera je i pored svog ludila rešila da organizuje festival. Ni na kraj pameti im nije bilo da će priča zaživeti i trajati decenijama posle. Početak osmog meseca i tako već 26 godina. Stotine, po nekad i hiljade, pankera početkom avgusta sjati se u grad. Meni je ove godine bio prvi put. Došao sam par dana pre samog festa i večeri ubijao u Rojcu, u kojem se Monteparadiso i održava. Tu sam lično video ono o čemu sam samo slušao. Cela ekipa festivala (njih 20tak) svako veče pripremala je teren. Bez ikakvog pumpanja, ta cela akcija mi je neverovatna i super. Među njima ima i klinaca koji imaju bendove a jedva su punoletni, ali i onih koji su tu od samog početka festivala, od daleke 1992. Impresivno je videti da svi dišu kao jedan i da svake godine gledaju da priču iznesu na najbolji mogući način. Nekad je line up bolji nekada slabiji, ali festival ima publiku i to je ono najbitnije. Ove godine festival je prošao solidno, zadovoljni su ali i sami su svesni da line up nije bio baš jak. Prvi vikend avgusta dakle, u Puli, je crveno slovo u kalendaru. Ideja za ovaj intervju javila se par dana pre nego što sam krenuo na put, ali kako su me more i svakodnevni hedonizam poneli tako sam sve smislio nakon povratka. Na pitanja je odgovarao Edgar Burišić, jedan od osnivača festivala.

Za početak, daj nam neki basic info. Kako se rodila ideja za festivalom, koliko vas je bilo u startu uključeno, ko je svirao na prvom Paradisu i kako su ljudi generalno gledali na sve to s obzirom da je ratno ludilo uveliko krenulo?
Edgar: Ekipe iz tada novije generacije punkera iz različitih pulskih kvartova počele su se družiti na različitim koncertima po mjesnim zajednicama, u školama, u pješčaniku iza škole Vidikovac (tada se još uvijek zvala „43. Istarska divizija”), u „alter” disku „Collosseum”, itd… Bilo je uvijek negdje 20-30 ljudi. Postojale su starije generacije punkera u Puli, čak nekoliko generacija jer u Puli je punk prisutan od kad i u Ljubljani, Rijeci, Zagrebu ili Beogradu. Tada su nam se neki od tih starijih činili malo manje punk, pjevali su nacionalističke pjesme i danas bi ih vjerojatno više smatrali “grey zone” ili čak naci. Kasnije smo ih upoznali i većina je bila sasvim OK i nisu baš bili nacionalisti, ali tako je to izgledalo. Zato smo se mi mlađi te 1992. godine počeli samoorganizirati, ali falilo nam je zajedničko mjesto okupljanja. Pala nam je na pamet stara austro-ugarska tvrđava „Casoni Vecchi” u kvartu Vidikovac čije je originalno talijansko ime „Monteparadiso” (tako se sad tamo zove samo jedna ulica). Nismo znali da se tvrđava zove zapravo „Casoni Vecchi” pa smo ju zvali tvrđava Monteparadiso.
Susjedi su nam posuđivali struju, većina je bila dosta prijateljski raspoložena iako smo dovodili par stotina punkera u mirniji kvart. Neki su se žalili i pisali gradskim vlastima, u novine, prijavljivali policiji, da smo narkomani, da ostaju igle iza nas i tome slično. Prolazila bi i policija kontrolirati tko je sve na tvrđavi, ponekad bi u mraku zapeli i popadali. Sve u svemu nije bilo velikih problema.

Kako su izgledali prvi festivali, koja su bitnija imena svirala i da li je bilo odbijanja zbog rata?
Edgar: Prvi festivali su izgledali DIY na maksimumu. Građevinska skela, daske pokupljene po gradilištima, kućni frižider doveden na skateboardu jer nismo imali aute, neki stari razglas nekog benda iz neke prostorije, žarulje u boji na žici, kao za Novu godinu… Kasnije smo iznajmljivali razglas, ali skela je ostala dosta dugo kao stejdž. Na prvom festu bila je samo ekipa iz Pule. 1993. počeli su dolaziti ljudi iz Slovenije, Hrvatske, možda nešto i iz Italije.
Uvijek smo radili s malim budžetima tako da nismo nikad zvali “bitnija” imena, ako pod tim misliš na velike bendove koji su atraktivni za široke narodne mase. Nama su tad bili bitni Nula, Deafness by Noise, Proletariat, Frontalni udar… Nije baš bilo dobijanja. Mislim, nismo ni zvali velike bendove. Vjerujem da ne bi ni oni odbili jer u Puli su se održavali drugi festivali i koncerti tada i bendovi nisu odbijali dolaziti. Kod nas je bilo dosta mirno. Npr., Carcass su svirali 1992. kod drugih organizatora. Tako i Pungent Stench, UK Subs… Sve kod drugih.
Dosta dobar popis bendova koji su svirali na Monteparadisu po godinama nalazi se na wikipediji festivala.

Kako ste se snalazili za opremu i kako ste dobijali dozvole da fest organizujete na tvrdjavi?
Edgar: Snalazili smo se na svakakve načine. Od posuđivanja do “posuđivanja”, nekad iznajmljivanja. Koristili bi naše osobne stvari, od naših roditelja, sve su opcije bile uvijek otvorene. Frižideri od doma, žarulje od doma. Kad smo počinjali nije trebalo imati formalnu organizaciju za tražiti dozvolu, dovoljno je bilo da netko od nas ide na policiju i prijavi događaj. Kasnije se je to promijenilo i zato smo osnovali NGO. Inače ne bi nikad osnivali NGO, neformalni kolektiv prijatelja bio bi sasvim dovoljan za sve.

Monteparadiso 1999.

Koliko ranije krenete sa bukiranjem bendova i da li vam je politika da nema ponavljanja u line upu? Da li se bendovi sami javljaju ili ih vi zovete? Da li svako od vas ima određenu ulogu u samoj organizaciji?
Edgar: Sve je dosta fleksibilno. Gledamo da se bendovi ne ponove godinu za godinom, ali mogu svirati više puta. Bilo je bendova koji su svirali više puta u zadnjih 26 godina. Dosta nam je važno da je bend aktivan, to znači da ima jednu turneju ili više koncerata iza sebe i neko izdanje. Može biti i novi bend starih znanaca, može biti i novi bend mlade ekipe koja počinje više manje od festa. To se događa kada smatramo da trebamo podržati ljude i obično to bude neki lokalni bend. Pokušavamo imati bendove s nekakvim stavom i porukom, a ta poruka da bude bliska antifašizmu. Nikako nije dobro došlo nešto iz “grey zone”, neki ambivalentni bendovi koji mogu biti malo više nacionalistički i slično. Obično kad se bend definira apolitičkim vrlo je vjerojatno da su desni. Uglavnom, poznamo ljude, svatko ima neku reputaciju na sceni, tako nekako i ne dolazi do problema. Bilo je bendova različitih žanrova, čak i malo van hc punka, ali uvijek je neki ili izrečeni ili neizrečeni stav. Neizrečeni u smislu da je poznat stav izvođača. Uvijek gledamo da ne bude ništa previše “mainstream”.
Postoji i poduža lista čekanja bendova koji su se javili. Ako smatramo da su u skladu s našim principima onda kad tad dolaze na red. Od 2002. imamo i “jače” bendove kao headlinere, u smislu da pozovemo neki bend koji je obilježio neki stil, spada u obaveznu hardcore punk lektiru, htjeli bi ga mi vidjeti, ili nas je na neki način formirao. Neki se žale da dovodimo previše crust bendova ili samo hardcore… Ali ti koji se žale najradije bi bili na Rebellion festivalu koji je više kao neka revija dinosaura. To je super, ali mi nismo ti. Nemamo ni budžete za tako nešto. Vjerojatno kad i bi tako nešto napravili žalili bi se da je karta preskupa, a već se žale. Na festu bendovi uvijek dobiju ono što obećamo, ponekad i više. Damo do znanja da neki bolesni rideri ne dolaze u obzir. Svima je bilo uglavnom dobro. Od ekipe svi se više manje mogu pozabaviti sa svim dijelovima organizacije, ali netko se više bavi kuhinjom, netko šankom, netko distributerima, netko strujom, netko dijeli akreditacije bendovima, itd… Obično se uvijek isti ljudi bave time, ali svatko može zamijeniti bilo koga drugoga. Tokom godine svatko pomalo dogovara bendove koji se javljaju, netko pozna više neki bend, netko onaj drugi. Tako to nekako ide. Bendovi se bukiraju do par mjeseci prije a nekad i do zadnjeg časa. Sve je opušteno.

Kakva su vam iskustva do sada, da li je bilo razočarenja što ste nekoga pozvali?
Edgar: Teško je sjetiti se baš svake situacije u zadnjih 26 godina. Ipak je tu prošlo oko 300 bendova. Sigurno su neki išli u smjeru koji se nama nije sviđao, ali ono što mi pada na pamet je to da je česti slučaj da član nekog benda vremenom zastrani, malo je teže da cijeli bend zastrani. Događalo se da su nekad neki bendovi tražili nešto više jer ne bi dobivali honorare, a na kraju je ispadalo da je bilo isplatljivije dati im honorare, ali nije nikad bio neki problem. Možda nam je nekako žao da Kud Idijoti nisu nikad svirali na festivalu, ali ne postoji neki poseban razlog zašto je to tako. Dogodilo se. 1993. svirali su LB Radnički, to su bili Sale Veruda, Fric i Ptica iz Idijota kao trio bez Tuste.

Imali ste incident sa nacistima, pa je usledio protest…Kad se i šta se zapravo desilo?
Edgar: 14. Novembra 2004. u 4:20 ujutro ispred Rojca naci skinsi su izboli dvojicu naših posjetitelja. Jedan tadašnji naciskin dobio je 8 godina zatvora radi dvostrukog pokušaja ubojstva, na kraju mu je skraćeno na šest godina (ne znam je li je sve odslužio), a drugi su ili oslobođeni ili su dobili uvjetne kazne. Možda i zato jer je jednome tata bio policajac tada.
Bio je nakon toga veliki mimohod koji se zvao Mirnohod, a od tada se radi u novembru i Antifa fest. Sad baš i nema tih naciskinsa po gradu, ali je društvo u cijelosti postalo malo više desno, tako da nisu više imali ni razloga postojati.

Zašto ste promenili lokaciju 1999. i šta je sada na starom mestu?
Edgar: 1999. dobili smo prostor u zgradi bivše kasarne Karlo Rojc. To je bio prostor sa strujom i prozorima, mogli smo se družiti preko zime bez paljenja vatre kao na tvrđavi, mogli smo raditi koncerte bez da idemo u tuđe prostore kao što smo radili do tada. Lokaciju festivala smo promijenili tek 2001. godine.Na tvrđavi je tada ostala naša sestrinska ili bratska organizacija “Casoni Vecchi”. Oni ju još uvijek održavaju. Sad je tamo neki “community center”, mladi mogu doći koristiti teretanu, knjižnicu, a sad ima i struju, vodu i wc.

Niste nikada imali želju da se makar malo komercijalizujete, da li je bilo takvih ponuda?
Edgar: Nije bilo ozbiljnijih ponuda takve vrste. Mnogi sa scene misle da smo se trebali komercijalizirati, postati neki Balkanski Rebellion ili veliki regionalni festival, ali mi nismo tako počeli i tako ne želimo završiti. Nudili su nam neki bendove koji po našem mišljenju nemaju veze s nekom alternativnom scenom a kamoli s festivalom. Neki su nam govorili da zovemo Bad Religion, Propagandhi, itd… Nemamo ništa protiv, samo ti ljudi trebaju znati da ti bendovi koštaju po 50-60.000 eura. Možda, kad malo splasne moda padnu na nekih 10.000 eura, ali ne bi bio Monteparadiso festival kad bi tako nešto radili. Ponavljam, nismo nikad ni imali sastanak kolektiva da razmotrimo takve prijedloge. Cijene kod nas moraju biti niske. Oko 20 kuna (oko 2,5 eura) najmanje manje od sličnog festivala gdje se naplaćuje upad. Ima i festivala gdje se ne naplaćuje upad, ali to je sasvim jedan drugi model rada.

Kako grad gleda danas na festival, 26 godina posle? Da li imate bilo kakvu pomoć?
Edgar: Hm, mislim da, sve u svemu, drže nas kao neki muzejski primjerak. Odnosno, u redu su s nama i smatraju nas važnom tradicionalnom manifestacijom u gradu. Pročelnica Ureda za kulturu kaže da nas smatra jedinim pravim festivalom u gradu, sad ne znamo koliko je iskrena. Od grada dobijemo oko 5000 eura i gradski stejdž. Nama to dobro dođe, s tim se možemo pokriti neke troškove i ostanu nam neka sredstva za pokrivanje minusa u našem klubu koji se stvaraju gotovo na svim koncertima tokom godine jer imamo određenu politiku cijena. One moraju biti niske.

Mislim da u Evropi ne postoji festival koji je duže opstao od vas, koji je recept?

Edgar

Edgar: Pa… Kako je rekao Lemmy, treba ne umrijeti. Zapravo, treba se ostati mali i ne imati neke lude ambicije i izbjegavati pohlepu. Većina nas koji smo u ovome od samog početka vjerovali smo da će to trajati „zauvijek”, mnogi su otpali po putu, ali svima je nekako to sraslo pod kožu. Nove generacije su isto ljudi koji nisu ušli u sve to da se preseravaju i da glume face nego da polako mijenjaju stvari oko sebe. Biti dio toga nikad nije bilo previše privlačno, to se vidi prvenstveno po tome što nema baš žena. Nije „cool” vući se po Monteparadisu. Istovremeno takva situacija zadržava samo one najmotiviranije iznutra. Svi su volonteri osim na mjestima na kojima se na festu mora biti baš cijelu večer (šankovi, redari), novac nije i ne smije biti motivacija. To je možda recept. Organizaciju smo dosta olakšali tako da svatko može zamijeniti svakoga, da ne ovisimo financijski o bilo kome, da nevrijeme ne može napraviti veću štetu. Na kraju prijetnja su nam samo određene osobe iz Rojca koje su nekad glumile da su prijateljski nastrojene, da su nam prijatelji, a danas pokušavaju nam zabraniti održavanje festa ili žele nas preseliti van centra. Otvoreni smo za sve, ali ne preživi svatko. Bilo je brdo ljudskih kometa koje su prošle kroz Monteparadiso, ali samo najmotiviraniji su ostali.

Pored festivala, okupljeni ste i oko Monteparadiso kluba? Kakve su vam akcije, čime se još bavite?
Edgar: Danas samo muzikom, ali i to je dovoljno. U klubu nam godišnje prođe oko 60-70 bendova, na taj način održavamo scenu u gradu, ma koliko mala ona bila. Od 2002. do 2007. imali smo Monteparadiso Hacklab koji je bio mjesto za eksperimentiranje na kompjuterima i na GNU/Linuxu. Držali smo i besplatne edukacije za različite skupine. Danas od toga ostao nam je jedino server na kojemu različite organizacije mogu dobiti prostor i mailove. Imali smo Monteparadiso Videofarmu, to je bila kao neka aktivistička produkcijska kuća. Imali smo kino s programom “Filmovi Narodu!”. Kraće vrijeme smo imali i piratsku radio stanicu. 2004. se kod nas održao Transhackmeeting, susret hackera aktivista iz cijele Europe i svijeta. Jedno vrijeme bio je otvoren infoshop Mica Maca, ali je neslavno završio. Bilo je i dosta predavanja, tribina, izložbi… Svašta smo radili, sad smo se vratili na ono iz čega smo proizašli, koncerti, prostorije za probu i izdavaštvo. Više ljudi koristi naše prostore za različita djelovanja, ali nije uvijek vezano za Monteparadiso. Tako se u našoj kuhinji ponekad kuha za Food not Bombs, ponekad za volontere koji dolaze u Rojc… Ima puno aktivnosti samo mi kao Monteparadiso ne stavljamo etiketu “Monteparadiso” na te aktivnosti.

Jedno vreme je funkcionisao i Monteparadiso label. Šta ste sve objavili, u kom format kojem tiraži?
Edgar: Od 1992. objavljujemo kazete, ploče i CD-ove. Prva kazeta je bio „Live in Ajdovščina” benda MDC. Tada smo dali u Ajdovščini kazetu (CrO2) na razglas da se snimi koncert, pitali bend ako možemo objaviti. Njima je bilo OK. Kasnije je bilo više izdanja, npr. split LP Dark Busters/Fakofbolan, kazeta od Fakofbolana, kazeta od Antitodora, vinil kompilacija Monteparadiso Live, a bila je i kazeta ranije. Ne pada mi odmah sve na pamet. Bio je tu i CD od Anti-Otpada, kazeta Kritična točka, Screaming Vagina kazeta, itd… Bilo je dosta toga. Tiraži bi bili od 100-200 komada do 500 komada. 2006. pokrenuli smo Monteparadiso Netlabel na kojemu smo objavljivali pod Creative Commons licencom digitalno i besplatno različita ranija izdanja, ali i nove stvari nevezane uvijek za punk, ali uvjet je bio da muzika bude slobodna i besplatna. To se sve može naći na netu. Najvjerojatnije kad bude objavljen ovaj intervju izaći će vinilno izdanje Anti-Otpada „Totalno sam ljut na ovaj svijet” koji je 1998. izašao na kazeti. Ovo izdanje je remasterizirano od Juleta i Hoca koji su originalni članovi Anti-Otpada a danas Bolesnog grinja. Album na bijelom vinilu izaći će u tiražu od 500 komada za naš novi label „Monteparadiso Reloaded”. Mislim da će biti pristupačan. Kasnije bi trebali imati još izdanja, ali o tom potom.

Ti si od početka u organizaciji, nisi jedini. Video sam da imate puno klinaca, da li planirate njima da prepustite organizaciju?
Edgar: Organizacija je odavno prepuštena ”klincima”. Već desetak godina ju vodi mlađa generacija, ali vjerojatno ti misliš na klince koji su klinci za one koji su nama starijima bili klinci. A i mi sami smo bili klinci za neke starije punkere koji su nam se pridružili. Znači, neka srednja generacija treba prepustiti najmlađima. Mi stariji smo odavno sve prepustili i pomažemo što je više moguće, ali nismo svete krave ni ne diktiramo kako stvari trebaju biti. Da, radi se na tome, uvijek se želi uključiti novu ekipu, samo nije to lak posao. Nije “cool” to raditi, a i ne volimo ekipu koja bi nešto petljala samo jer je “cool”. Nitko te ne tapša po ramenu. Treba dosta energije, požrtvovnosti, treba izdržati napade debila koji nisu nikad ništa organizirali, ali “znaju” kako to treba. Treba izdržati napade drugih pokondirenih tikvi koje iz nekog razloga nas smatraju konkurencijom ili što već. Mi nismo na tržištu, tko voli nek izvoli. Najmlađi su se već uključili u organizaciju, rade koncerte. Treba napomenuti da između najmlađih i najstarijih u organizaciji postoji razlika od 30-35 godina. Nije to mala stvar.

Pula pank… Bendovi… kako objašnjavaš to da grad od 60.000 stanovnika ima jedan Monte paradiso, toliko bendova i uspeva da inspiriše nove likove da se na navuku pank?
Edgar: To je već pitanje za neku dublju studiju. Mogu samo malo nabacati hipoteza. Vjerojatno ta mješavina radničke klase vezane za Uljanik i nekakve srednje klase, prisustvo vojske u gradu koja je bila iz obitelji iz kojih djeca nisu bila vezana za mjesto rođenja roditelja pa im je punk, ili ranije rock’n’roll, bio domaći folklor. Isto tako blizina Italije. Nekad, u 1980ima to je omogućavalo nabavljanje ploča, moglo se pratiti nekakve “alter” emisije na talijanskim radio stanicama ili TV, nabavljanje nekih časopisa i fanzina… Mnogi su odlazili studirati u Ljubljanu, Zagreb, Rijeku, Sarajevo, Beograd, Padovu, Veneciju, Trst, itd… pa su od tamo donosili novitete. Neki su ostali i u tim gradovima raditi na nekakvim scenama, kao npr., ekipa iz benda Borghesia u Ljubljani. Brzo su nastali neki bendovi, fanzini, radili su se koncerti kad i u velikim gradovima. Najvažnija je stvar da nakon baš prve generacije pulskih punkera iz 1970ih koji nisu baš voljeli presnimavati ploče (barem tako kažu oni stariji od mene), došla je generacija koja je presnimavala ploče. Dakle, mora se nekako širiti taj zvuk kako bi se primio. Moguće da je utjecalo i postojanje Kud Idijota i drugih pulskih bendova koji su bili slušani izvan Pule, tako su možda dali nadu drugim klincima da osnuju bendove. Kao, i iz malog grada se može uspjeti. Ne treba zaboraviti i more, mnogi su dolazili u Pulu radi toga i tako bi se upoznavali s lokalnima. Uvijek je važan networking za scenu, za održavanje scene u smislu motiviranja, informiranja, itd…

Koji su bendovi trenutno aktivni u gradu?
Edgar: Da nekog ne izostavim odmah da kažem da ih neću sve nabrajati. Ima dosta bendova, ali nekako mi se čini manje nego u prošlosti. Tu su Nulla Osta, Pasmaters, Sick Crap, Bolesno grinje, Sake, Scorn, Saša 21, Antitodor, No Trivia Peddlers… Ima ih još za koje ne znam jesu li još aktivni ili ne. Neki su samo projekti nekoliko osoba… Otprilike koliko ima bubnjara puta četiri i to je broj bendova 🙂 Ima i nekoliko metal bendova koji valjaju, grind bendova… Sad mislim da su samo Drop the Hammer. Malo njih izdavaju nešto ozbiljnije od bandcampa. Trebali bi više raditi na tome pa bi se konkretnije moglo pričati o aktivnim bendovima.

Da li imate nekakvu ideju kako bi festival sledeće godine trebalo da izgleda?
Edgar: Nismo sigurni hoće li biti dva ili tri dana. Za sada planiramo dva dana (2. i 3. august 2019). Vjerujemo da ćemo imati više headlinera na raspolaganju jer su prošle godine a ma baš svi svirali u Blackpoolu na Rebellion Festivalu koji se događa u isto vrijeme. Imamo već nešto dogovoreno, ali o tome ćemo kasnije. Ljeto postaje problematično radi turizma, ali mi smo uzeli taj termin kad turista nije bilo zbog rata. Znači, rezervirajte si uvijek prvi vikend u augustu.

Za kraj reci nam o after festival party akcijama. Odakle ideja za “brageše party” i kako je do toga uopšte došlo i šta zapravo radite?
Edgar: Jutra Monteparadisa su često najzanimljivija. Zadnjih godina nije više toliko ludilo kao što je nekad bilo, što je nekima bolje, a neki se s nostalgijom sjećaju luđih dana. Sluša se neki glupi disko ili baš Kvalitetni Disko Bend Šuma (KDBŠ) i rade se gluposti. Vjerojatno misliš na to što je ekipa skidala hlače (na istarskom dijalektu “brageše”), od tud brageše down. Uglavnom, uvijek je neka glupost koja traje do jutra.

By: Nemanja

 

Monte paradiso web, Monteparadiso facebook, Monteparadiso instagram 

Intervju objavljen  u “Out of the darkness” #5, 10/2018

Comments

comments

Tags
Close