Blitzkrieg

Kako smo praktikovali u prethodnim brojevima fanzina da se osvrnemo na jubilej nekog dragog benda ili izdanja tako nam se u ovoj godini namestilo nekoliko stvari. Tri decenije od nastanka Ateista ostavićemo za naredni broj a ovom prilikom obavili smo razgovor sa Nikolom i Nemanjom, članovima još jednog kultnog novosadskog punk sastava – Blitzkrieg, čiji je debi album „Part One“ na vinilu objavljen pre tačno 20 godina. Bend je bio aktivan tokom 90ih a potom i u prethodnoj deceniji što je rezultiralo drugim albumom „2nd“. Akcenat u ovom razgovoru stavljen je na period pre i posle izlaska prvog LP-ija ali smo se dotakli i brojnih drugih događaja, likova kao i aktuelnih tema.

 

Nećemo se osvrtati na onaj najraniji period benda, kad ste i kako nastali, odmah ćemo se prešaltati na album, tačnije vinilno izdanje prvog albuma od čijeg objavljivanja je prošlo tačno dve decenije. Kako ste uopšte došli do nemačkog izdavača “Bandworm” koji je posle vas objavio i Red Union kao i vaš drugi album deset godina kasnije? 

Nikola: Naš prvi singl “Never Give Up” (tiraž: 250 kopija) objavio je izvesni Spiller na svojoj etiketi “Final Vinyl Records” iz Oberhausena, tako što smo taj naš snimak iz Matrix studija snimljenog oktobra 1996. godine slali na sve moguće adrese. Nakon izlaska tog singla, pisao mi je i Mark Lorenz iz “Bandworm Records” (Magdeburg) i tražio da objavi ceo materijal na vinilu u formatu LP-ja. Njih dvojica su od ranije sarađivali menjajući svoja izdanja i distribuirajući ih dalje. Bili smo iznenađeni i do dana kada su mi od Mark-a stigle odštampane ploče na moju kućnu adresu, nisam verovao da će se to izdanje stvarno do kraja i desiti.

Album je snimljen dve i po godine pre nego što je izašao na vinilu, a tokom proleća 1997. pojavila se kaseta sa istim materijalom. Koji je bio tiraž kasete (upravo je držim u rukama, na mojoj piše 021087, pretpostavljam da je 087 redni broj) i kome ste sve slali taj materijal?  

Nikola: Moj broj je 021143. Mislim da sam štampao 150 ili 200 komada. Slali smo je svuda, gde god smo imali neku adresu ili kontakt, fanzinima, radio stanicama, izdavačima… Kasetu sam ostavio i da se prodaje na šanku u caffe-u Dublin u Petrovaradinu, pošto smo tamo u to vreme često obitavali, ali mislim da se tamo prodalo svega par komada. Nije nam bilo bitno da uzmemo neke pare od prodaje te kasete, nego da ona stigne do što većeg broja ljudi, da nas promoviše zbog nekog možda ozbiljnijeg izdanja u budućnosti, kao i zbog svirki, da nas ljudi čuju i da nas eventualno pozovu da sviramo kod njih. Svakako u to izdanje nismo uložili neki velik novac. Platili smo samo kasete, dok nam je omot štampao gratis jedan moj drugar, štampar u Novom Sadu. Dobro, platili smo i snimak u Matrixu, ali ni to nije bila neka velika lova.

Materijal za album “Part One” snimljen je u Matrixu – Gaga, Mare… Kakvo je bilo iskustvo snimati u, tada, verovatno najboljem studiju u gradu sa dvojicom totalnih frikova i zaljubljenika u tu vrstu muzike? 

Nikola: Meni lično je bilo fantastično, prvo to veliko iskustvo, ti kao snimaš u “profesionalnom tonskom studiju” kako se Matrix tada predstavljao, a i bio je, a drugo, poznanstvo i rad sa Gagom i Maretom koji su u neku ruku bili i naši idoli, ovaj prvi zbog Vriska, a drugi zbog Patke. Mi skoro i da nismo imali pojma o celom tom procesu snimanja, miksovanja i produkcije, jer smo svi do tada snimali u nekim božesačuvaj “sudijima”, a ovde su bili njih dvojica sa ogromnim iskustvom koje su sve vreme maksimalno sa nama delili, tj. upućivali nas u rad, bez ikakvog foliranja ili nadmenosti. Pored tog radnog dela koji je bio stvarno izuzetan, bilo je tu i gomila pića, hrane, zajebancije… Ma stvarno, nezaboravno iskustvo!

Nemanja: To nam nije bio prvi put da snimamo u Matrixu. Pre albuma, tamo je snimljen drugi demo snimak za pesme “Život je san” i “Never Give Up”. Gaga je sarađivao sa nama i na pomenutom demosu tako da je i ovaj put dosta pomogao sa nekim idejama oko aranžmana, uglavnom vezanih za vokale. Matrix je u to vreme uz Studio u Radio Novom Sadu, bio najozbiljniji tonski studio u gradu.

Fedja, Gale, Nemanja, Nikola @ Mašinac

Album ste snimili vas dvojica, Gale i Feđa, ako se ne varam. Ko je bio zadužen za pravljenje stvari i ko je krivac za sve one sjajne solaže? 

Nikola: Mislim da je najveći broj pesama napisao Nemanja. Bilo je tu i nekoliko starih Blitzkrieg numera, aranžmanski doteranih, ali veći broj su bile nove Nemanjine pesme. Mislim da je gitare i solaže u najvećoj meri uradio Feđa, koji je stvarno bio maher u tome.

Nemanja: Neke stvari su nastale za vreme rada prethodne postave benda, a drugi deo je stvarala postava koja je i učestvovala na snimanju albuma. Za vreme funkcionisanja prve postave Blitzkriega, većinu pesama je napravio naš prvi gitarista Srđan Sauer – Ben, dok je drugi deo pesama na albumu rezultat veoma kreativne saradnje novog gitariste Feđe i moje malenkosti. Idealno smo se nadovezivali i nadopunjavali. Nikola i Gale su takođe imali svog udela oko aranžmana, a tekstove je pisao ko je stigao.

Demo pre tog albuma otpevao je Bane, zašto je on napustio bend i koliko si ti Nemanja imao koncerata kao pevač pre ulaska u studio i snimanja albuma? 

Nikola: Baneta to pevanje i učešće u bendu više nije ložilo. Oi-punk je počeo da ga popušta. Našao je novu žensku koja nije bila u tom fazonu, tako da je i on sam počeo drugačije da gleda na te naše punk stvari…

Nemanja: Bane je skroz ispao iz punka tako da je bilo besmisleno da bude i dalje u bendu. Nakon što smo ostali bez vokala, bilo je nekih neuspešnih pokušaja sa drugim pevačima, te sam se ja obreo na tom mestu kao neko privremeno rešenje, koje je, ispostaviće se, potrajalo sve do konačnog raspada benda. Pre samog izlaska albuma bilo je nekoliko koncerata na kojima sam pevao.

U periodu između objavljivanja albuma na kaseti vinilu došlo je do još nekih bitnih promena, odlaze Gale i Feđa a menjaju ih Keca i Kara. Zašto su prva dvojica otišla, koliko je to uticalo na dalji zvuk i rad benda i gde su njih dvojica sada, viđate li ih, imaju li ikakve veze više s muzikom? 

Nikola: Stvarno se ne sećam zašto su oni otišli?! Uticalo je sigurno, malo na zvuk, ali mislim više na pravljenje novih pesama i aranžmana. Gale je radio u nekoj gradskoj JKP firmi, a Feđa se bavio nekakvim audio snimanjima, svojih kojekakvih muzičkih projekata, poslednje što sam čuo za njega je da je otišao negde na Tajland ili tako negde da vozi biciklo.

Nemanja: Gale je, kao i Bane, izašao iz pankeraja i bilo je besmisleno svirati sa nekim kome je to počelo da predstavlja opterećenje. Feđa je bio i ostao ultra-mega-hiper talentovani muzičar, ali smo imali velikih problema u saradnji koje su s vremenom postale nepremostive. Feđin odlazak puno je uticao na dalji rad benda i doveo do stagnacije. Kao što sam i naveo u nekom od prethodnih odgovora, “Part One” je izašao delimično i kao rezultat kreativne saradnje nas dvojice. Keca i Kara su uleteli u bend kao naši drugari i sa njima u postavi smo svirali taj materijal sa albuma, bez da smo u tom periodu napravili i jednu novu pesmu. Cilj je bio da se dobro zajebavamo – što smo sa velikim uspehom činili. Sećam se jedne zanimljive anegdote iz tog perioda. Imali smo probe u toku bombardovanja 1999. u prostoriji Nikoline firme na Klisi. Otpanjili smo se k’o svinje i gruvali jedno 45 minuta. Kada smo napravili pauzu i otvorili prozor, skontali smo da je granatiran objekat u našoj neposrednoj blizini, a da mi nismo ništa čuli od buke.

U tom periodu odsvirali ste dosta koncerata u gradu, overili manje više sva mesta za svirke, sećamo se dobro onih sjajnih koncerata u Chamelotu prvo sa Vriskom pa potom i sa Unison odnosno Doghouse ako se ne varam, pre toga bili su nastupi u čuvenom Kimonu sa Provokacijom, potom brojne grupne svirke na otvorenom… Koji su vam nastupi ostali u najlepšem sećanju i zbog čega?

Nikola: Da, gledali smo da idemo gde god da nas pozovu. Ako mogu da plate benzin, cugu i klopu, odlično! Kod nas u gradu smo svirali za piće, jedino smo u Chamelotu dobili i kao neke pare, što je uglavnom bilo nezamislivo u većini klubova. Meni su u najlepšem sećanju ostale svirka i avanture u Banjalučkom KSET-u, odlazak u Sombor sa Love Hunters-ima i isto svirka sa njima u novosadskom Domu kulture ili Klubu mladih kako se tada valjda zvao. Mumin i Huntersi su nam u to vreme dosta pomagali i vukli nas sa sobom da sviramo. Takođe i svirka na otvorenom kod nas na Spensu u organizaciji nekog “otvorenog kruga” – ne znam šta je to tada značilo. Kasnije naravno, svirka na Gradilištu prilikom promocije knjige “NS punk verzija”, kao i nastup na keju sa The Damned odnosno zajednički nastup sa Pankrtima i pozorišnom klubu.

Nemanja: Da, bilo je zaista sjajnih koncerata i pre svega druženja i zajebancije na istima. Mislim da smo najbolje zvučali na koncertu u St. James-u u Domu omladine. Svirali smo sa našim drugarima iz benda Doghouse. Što se tiče Beograda, vredan pomena je i koncert u KST-u 2000. sa Unision kad smo vukli ceo bus ekipe sa nama. Koncerti u Kamelotu sa Doghouse, Unison i VG-om su bili odlični. To je bio sigurno najbolji prostor za svirke u Novom Sadu sve do pojave CK13. Imali smo dosta svirki i sa Love Hunters-ima. Mumin nas je tada vukao svuda sa sobom

Pomenuli ste Banjaluku, kako se uopšte dogodio taj izlet?  

Nikola: Mislim da nas je u Banja Luku pozvao lik zvani Petak, koji je tamo radio neku radio i tv emisiju rock-punk tipa. Uz njega je bio još jedan lik koji je vodio tamošnji klub KSET. Super su nas ugostili i sve je sa njihove strane organizovano maksimalno profi, pogotovo što je to bilo nekoliko godina posle završetka rata, taj njihov klub je bio organizovan i funkcionisao je kao da smo došli u Nemačku. Gale (bubanj) i Feđa (gitara) nisu mogli da idu, da li zato što nisu imali pasoše ili iz nekog drugog razloga, ne sećam se, pa su nam uleteli Goran Đorić na bubnju i Ben na gitari. Oni su naši stari drugari iz škole sa Limana. Obojica su dobro svirali, tako da smo za par proba uspeli da usviramo dobar deo numera. Putovali smo starim dedinim Opel Kadetom, a vozio nas je moj burazer Baki.

Nemanja: To gostovanje je posebna priča. Šima je radio promociju svog fanzina “Tri drugara”, a mi smo išli kao muzička podrška. Otišli smo tamo u vrlo čudnoj postavi. Tako je, Feđa nije imao ličnu kartu, pa smo na frku u ekspediciju ubacili našeg bivšeg gitaristu Bena, koji je svirao u prvoj postavi benda, a na bubnjevima se našao Goran, moj drug iz razreda iz OŠ i bubnjar u bendovima: Korozija, UMT i DMT. Sećam se da je klub bio prepun ljudi željnih svirki i uopšte dešavanja u tom periodu neposredno posle rata. Nakon svirke bili smo toliko razvaljeni od alkohola da je ekipa RTRS odbila da radi intervju sa nama, iako je to bilo najavljeno. Intervju pred kamerama ipak je urađen i to od strane nekog lika koji nam se prdstavio kao Petak, voditelj emisije o punk/garažnoj muzici na TV Kozarska Dubica?!?!?

Konačno, desio se i vinil, ako se ne varam bio je to prvi vinil nekog novosadskog benda nakon GBB-a i Ritma nereda, čini mi se da sam negde uhvatio podatak da je tiraž bio 500 primeraka a da je među njima bilo i plavih vinila. Recite nešto više o samoj ploči, na omotu su uslikani Keca i Kara iako oni nisu svirali te stvari… 

Nikola: Da, urađeno je 500 primeraka, 400 na crnom vinilu i 100 na plavom. Mi smo dobili 10 plavih i 40 crnih vinila. Omot je uradio Mark. Poslali smo mu nekoliko fotki i teksove i on je to posložio. Na omotu jesu Saša Karanović Kara (gitara) i Nenad Kecojević Keca (bubanj), zato što su u to vreme oni već zamenili Galeta i Feđu u bendu.

Potom je stigao poziv i za “nesretnu” turneju po zapadnoj Evropi na kojoj je nekoliko svirki trebalo da odsvirate sa Dee Dee Ramone-om. Bilo je u pitanju desetak datuma ali su iskrsli problemi s vizama? 

Nikola: Od Marka smo dobili poziv da budemo predgrupa/gosti/podrška Dee Dee Ramone-u i njegovom bendu na turneji po Nemačkoj. Sećam se da smo otišli rano ujutru i čekali satima ispred nemačke ambasade u Beogradu da dođemo na red za razgovor. A unutra za pultom dočekala nas je matora švabica nadrkana kao da su je obučavali u gestapu. Mislim da smo Keca, Kara i ja dobili vize, zato što smo imali neke papire, ja sam bio već duže vreme stalno zaposlen, redovno prijavljen i nije bilo razloga da me odbiju. Mislim da Nemanja nije dobio vizu, pošto je još uvek studirao i da je to bio razlog zašto nismo svi otišli. Ja sam do kraja otišao sam u svojoj režiji, bio nekih sedam dana kod Marka u Magdeburgu i zajedno sa njim, njegovim drugarom i njegovom devojkom prisustvovao jednoj svirci Dee Dee-ja negde u nekom klubu u Cottbus-u. Sigurno da smo svi otišli tamo i svirali tu turneju, da bi to bilo još jedno fenomenalno druženje i iskustvo.

Nikola, Ben, Bane, Nemanja, Gale @ Podrum

Kako gledate na to da danas bendovi bez problema idu preko i rade svirke a vi ste eto došli u situcaiju da nakon neuspele turneje dignete ruke od svega? 

Nikola: Danas je odlično to što je u mnogome olakšana komunikacija, može sve to mnogo lakše i bolje da se dogovori i organizuje. Ako sve dobro unapred organizuješ, možeš kupiti i jeftine avio karte, organizovati renta-kombi, iznajmiti opremu ako je nemaš i slično. Takođe, preko mreže možeš da dođeš do gomile ljudi sličnih afiniteta i da dobro promovišeš i svoj bend, i izdanje, i svirke.

Nemanja: Taj naš “give up” je bio samo privremen jer smo se 2006. ponovo skupili i nastavili da sviramo još četiri godine, a upravo smo poslednja dva koncerta održali “preko”, u Holandiji. Mislim da je tamo negde početkom milenijuma, u jednom trenutku došlo do prezasićena, pre svega zato što smo stagnirali i nismo napravili čestitu pesmu još od albuma. Taj neuspeli pokušaj odlaska u Nemačku bio je samo okidač koji je doveo do razlaza, koji srećom nije potrajao.

Dolazimo i do tog perioda. Ubrzo je Blitzkrieg prestao sa radom a potom se reaktivirao s izlaskom “Novosadske punk verzije”. Dajte nam kratak osvrt na period od 2006. pa do definitivnog razlaza, šta izdvajate kao najsjajnije momente? 

Nikola: Da, malo nakon toga smo se razišli, svako zbog svojih drugih zanimanja. Ja sam otišao u vojsku, Keca se preselio da živi i radi u Sloveniju. Onda nam se umesto Kece pridružio Mige, Miljan Vukoje na bubnju, koji nam je isto bio drugar, a i ranije je svirao u Invalidima uma i Mitesersima. Nakon toga, umesto Kare i Migeta dolaze braća Vučić – Marko (bubanj) i Vojin (gitara). Kao što sam gore napisao, iz tog perioda kao najsjajni momenti su mi ostali nastupi sa The Damned i Pankrtima.

Nemanja: Uz uporno nagovaranje prijatelja i ljudi oko nas, okupili smo se ponovo 2006, a inicijalna kapisla bio je koncert – muzička promocija knjige “Novosadska punk verzija”. U bendu su se tada pored Nikole i mene našli Vojin Vučić na gitari i Savara na bubnjevima. Ta promocija knjige i sve što se vrtelo oko toga mi je ostalo u jako lepom sećanju. Pozitivna energija je kuljala gradom tih meseci. Sama svirka je bila fenomenalna. Nastupili su još Palma i Bajoneti, Proleće, GBB i Mitesers. Odsvirali smo i jednu pesmu od bratskog nam benda General na kojoj je gostovao naš dragi prijatelj Koma, pevač Generala. Posle novosadske promocije knjige, usledila je i beogradska svirka. Nakon toga, imali smo povratničku samostalnu svirku u CK 13 koju je na trenutak prekinula policija zbog tuče, no ubrzo su ispraćeni uz standardne povike ACAB. Usledio je Exit 2007, pa SKC Beograd sa Ritmom nereda, svirali smo pre The Damned u Novom Sadu i pre The Business u Beogradu. Takođe smo svirali i na dva festivala u Kineskoj četvrti u organizaciji SKC-a. Finale tog come back-a od 2006. bio je ulazak u studio i snimanje drugog albuma pod jednostavnim nazivom “2nd” koji je, kao i “Part One” izašao u izdanju nemačke kuće “Band Worm”. Album je sniman u Snekijevom studiju. Produkciju je radio Sneki, a veliku pomoć i podršku tokom snimanja pružili su nam Gaga, Micke, Zgro i Međa. Promocija albuma održana je u CK13 u novembru 2009, a koji mesec kasnije, album je imao i sjajnu beogradsku premijeru u klubu Batler. Došli smo do toga da konačno odemo “preko”. Organizovali smo dve svirke u Holandiji, u Amsterdamu i Hagu. Tamo je došlo do nekih “problema” unutar benda koji su i definitvo doveli do prestanka rada.

Da li je bilo još nešto nakon povratka iz Holandije? 

Nikola: Ja mislim da su te dve svirke u Holandiji sa braćom Vučić u postavi, bile i naše poslednje.

Nemanja: Da, tako je, poslednja svirka je bila u Hagu u jesen 2010.

Nemanja, Keca, Kara, Nikola

Kako gledate na NS punk/HC scenu danas, šta vam se sviđa a šta ne, koliko uopšte mislite da sve to današnjim klincima znači kao što je vama značilo? Dolazite manje više i dalje redovno na svirke koji vam se od novijih bendova svideo?

Nikola: Ne pratim previše scenu, uglavnom čujem od tebe, ili Šime kao i od drugara koji češće idu na svirke, ali vidim da se mnogo toga dešava i mislim da je to odlično! Mislim da toj zdravoj deci mnogo znači to što rade oko svojih bendova, izdavaštva ili nekih klubova, organizovanja svirki, promocija, itd. Zdravije mi je sve to, nego nafurana deca koja izlaze u Beogradu na splavove, kod nas u Laze Telečkog ili u Verige ili u kafanu 2 galeba, narodnjaci, polugole devojke koje izgledaju kao prostitutke, tatini džipovi, oružje, itd. Dobro je to i što su ljudi kod nas u Novom Sadu pokrenuli fabriku vinila i klub gde se mogu raditi svirke, gde možeš kupiti ploče, gde vidim da dolazi dosta mladih ljudi. Dobro je to što radi SKC pored svih problema. Od bendova, ne baš mladih, poslednje što mi se svidelo jeste Fakofbolan iz Pule i Ponor iz Zagreba, ali kao što sam i napisao, ne pratim baš mnogo šta novo izlazi.

Nemanja: Što se tiče scene, koliko sam imao prilike da vidim, HC pravac je više nego solidan i jedini je vredan pomena. Sve ostalo je u katastrofičnom stanju. Trenutno, jedini bend koji nešto valja, a da nije HC orijentacije, su Shoplifters koji zvuče nikad bolje i stvarno ih je uživanje gledati na koncertima. Mislim da punk u Novom Sadu, bar u onom nekom bazičnom obliku, lagano odsvirava svoje. Trajaće dokle i mi budemo trajali, a već smo dobrano podigli prosek godina na koncertima na 40+.

Šta rade danas nekadašnji članovi Blitzkriega? Duka ti si svirao jedno vreme i sa Sajlom u 2MM, Nikola, ti s Turbojugend ekipom povremeno radiš gigove… Da li ste ikada razmišljali da se okupite ponovo ili mislite da ste rekli sve?

Nikola: Što se tiče muzike, ne radimo ništa. Ja jednom-dvaput godišnje malo zasviram sa Anal Gestapo, obrade nekih punk bendova i Turbonegro repertoara. Što se tiče ponovnog okupljanja benda, nismo pričali o tome. Nisam razmišljao da budem iskren, ali ko zna, ako bi se otvorilo nešto, neka turneja ili ako bi Nemanja došao sa nekim novim pesmama, možda bi nešto i uradili, ali sam bliže mišljenju da smo rekli sve.

Nemanja: Posle Blitzkriega, odsvirao sam jednu jedinu svirku i to sa Boy Band Reject povodom izlaska CD-a u čast obeležavanja 100 godina FK Vojvodina. Dali smo rekli sve? Never Say Never, što bi rek’o Micky Fitz u jednoj numeri. Okupili se ponovo ili ne, neizmerno mi je drago što smo bili deo te NS punk priče.

Pročitaj i:

OOTD na društvenim mrežama:

Scroll to Top